Hiljade Bosanaca i dalje se vode kao nestali

Šesnaest godina nakon završetka rata, skoro deset hiljada osoba još uvijek se smatraju nestalima.
  • Fedja Huskovic’s headstone, with his name and year of birth engraved on it, but a space for the year of death (Photo: Ajdin Kamber)
  • Croatian TV footage of Bosniak soldiers captured after Vranica building in Mostar fell to HVO forces on May 9, 1993. (Source: HRT TV)
  • Jadranka Huskovic, Fedja’s mother, looks at her missing son’s photo. (Photo: Ajdin Kamber)
  • Josip Dreznjak, president of Association of Croat Victims Grabovica 93. (Photo: Ajdin Kamber)

Piše: Ajdin Kamber iz Sarajeva (TU br. 694, 25. maj 2011.)

Feđa Husković nestao je u maju 1993. godine, ubrzo nakon što su njega i još 12 vojnika Armije Bosne i Hercegovne (ABiH) zarobile snage bosanskih Hrvata u Mostaru.

Njegova majka Jadranka kaže da se više ne nada da će svoga sina ikada vidjeti živog. Sada joj je jedina želja da pronađe njegove ostatke, kako bi ga dostojno sahranila.

„Da bih sačuvala zdrav razum, dugo sam samu sebe ubjeđivala da je živ. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, moja nada je bila sve slabija, da bi na kraju potpuno iščezla“, kaže  ona uz duboki uzdah, dok sjedimo na osunčanoj terasi u Mostaru i gledamo fotografiju njenog sina, koju drži u drhtavoj ruci.

U trenutku kada je u Bosni izbio rat, Feđa je boravio u Sarajevu, gdje je studirao elektrotehniku. Krajem 1992., vratio se u svoj rodni Mostar, ali čim je stigao, čuo je da mu je poginuo rođak. Zbog toga je odlučio da se pridruži snagama ABiH, i to kao oficir za vezu.

9. maja 1993., ovaj dvadesetjednogodišnjak se zatekao u zgradi „Vranica“ u Mostaru – koja je u to vrijeme služila kao štab Četvrtog korpusa ABiH-a – kada su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) izvršili napad na ovaj objekat i uskoro ga zauzeli.

HVO je tom prilikom zarobio vojnike ABiH-a, a neki od njih su bili prikazani i na snimku koji je istoga dana emitovan na hrvatskoj državnoj televiziji. Trinaest mladih vojnika, uključujući i Huskovića, bili su snimljeni kako jedan po jedan, sa rukama iznad glave, glasno izgovaraju svoja imena i potom ulaze u plavi kombi. Tada su posljednji put viđeni živi.

„Mislila sam da je preživio – da su svi oni preživjeli“, kaže Jadranka, pokušavajući da zadrži suze. „Ali, kasnije sam čula da su svi ubijeni. Ostaci njih desetorice su nađeni nakon  petnaest godina, u jednoj masovnoj grobnici pored Mostara. Moj sin i još dvojica mladića iz te grupe nikada nisu pronađeni.“

Jadranka dodaje da ni ostaci onih koji su pronađeni nisu u potpunosti sačuvani, jer su ekshumirani iz sekundarne grobnice. Zajedno sa porodicama preostale dvojice nestalih vojnika, ona je dugo pokušavala da dođe do informacije o tome gdje se nalaze primarne grobnice, ali u tome nije uspjela.

Četvorica pripadnika vojske i policije bosanskih Hrvata optužena su za ubijanje zarobljenih bosanskih vojnika u Vranici u maju 1993. U međuvremenu ih je kantonalni sud u Mostaru oslobodio zbog navodnog nedostatka dokaza, ali je Vrhovni sud Federacije naložio ponovno suđenje, koje bi trebalo početi ove godine.

Na mostarskom groblju Šehitluci nalazi se trinaest grobova sa bijelim nadgrobnim spomenicima. Deset sadrže ostatke mladića koji su zajedno sa Feđom zarobljeni prije 18 godina. Ali tri su i dalje prazna, a jedan od njih pripada Jadrankinom sinu. Na nadgrobnom spomeniku je uklesano njegovo ime i godina rođenja, ali ne i godina smrti.

U ratovima koji su tokom devedesetih vođeni u bivšoj Jugoslaviji nestalo je 40,000 ljudi. Većinu,  oko 30,000,  čine nestali iz Bosne i Hercegovine.

Do sada su pronađeni i identificirani ostaci 26,000 nestalih osoba iz čitavog regiona, dok se i dalje traga za još 14,000 lica. Prema podacima Međunarodne komisije za nestale osobe (MKNO), u BiH se nestalima smatra između osam i deset hiljada lica; oko četiri hiljade ih je u Hrvatskoj, a oko dvije hiljade na Kosovu.

MKNO ima ključnu ulogu u pronalaženju nestalih lica u bivšoj Jugoslaviji i identifikaciji njihovih ostataka uz pomoć DNK-analize. Iako je ova organizacija već postigla značajne rezultate, generalna direktorica MKNO-a, Ketrin Bomberger (Kathryn Bomberger), tvrdi da je moglo biti učinjeno i mnogo više da su vladajuće strukture pružile svoju podršku ovom procesu.

„Vlade su dužne da doprinose miru i stabilizaciji, između ostalog i tako što će pomoći u pronalaženju nestalih osoba. I ne samo vlade, nego i druge institucije, poput sudstva“, kazala je ona.

Bomberger je dodala i da je proces traganja za nestalima izuzetno težak i praćen brojnim   preprekama.

„Neki ljudi koji su učestvovali u tim zločinima još uvijek se nalaze na važnim položajima i imaju značajan politički uticaj. Vrlo često je u njihovom u interesu da prikriju tragove zločina. Njihova logika je da ako nema tijela, nema ni zločina, pa ni oni neće biti krivično gonjeni“, kaže ona.

Porodice nestalih tvrde da je pronalaženje tijela otežano i činjenicom da oni koji imaju podatke o tome gdje se nalaze grobnice odbijaju da otkriju te podatke porodicama žrtava.

„Nadam se da će pojedinci koji imaju takve informacije vremenom progovoriti, jer će ih na to natjerati savjest“, kaže Josip Drežnjak, predsjednik Udruge hrvatskih stradalnika „Grabovica 93“.

U septembru 1993. godine, pripadnici ABiH ubili su 33 hrvatska civila – 18 žena i 15 muškaraca – u selu Grabovica u Hercegovini. Najmlađa žrtva je bila djevojčica od tri i po godine. Za taj zločin je bilo optuženo nekoliko ljudi, uključujući i načelnika generalštaba ABiH, Sefera Halilovića, kojeg je Haški tribunal oslobodio svih optužbi.

Drežnjak kaže da se još 18 žrtava smatra nestalima, jer im ostaci ili nisu pronađeni, ili su nepotpuni.

„MKNO nam puno pomaže. Da nije bilo njihove DNK analize, teško da bismo ikada našli mog pokojnog oca, koji je bio žrtva zločina“, kaže mi je Drežnjak, dok sjedimo u kafani hotela Ero u Mostaru.

Sanja Mulać iz mostarskog ogranka državnog Instituta za nestale osobe, INO, tvrdi da im najveći problem predstavljaju nedostatak informacija, političke opstrukcije i manipulacije.

„Sa žaljenjem moram reći da političari u ovoj zemlji često manipuliraju udruženjima porodica žrtava i žele da ih iskoriste za vlastite političke ciljeve. INO je uvijek svim žrtvama pristupao na isti način, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, i naš jedini cilj je da pronađemo sva nestala lica“, kaže ona.

Prema njenim riječima, i obični ljudi bi mogli mnogo više pomoći porodicama da pronađu ostatke svojih najmilijih.

„Građani ove zemlje su ti koji imaju podatke o nestalima. Na žalost, oni ne saosjećaju u dovoljnoj mjeri sa porodicama žrtava da bi nas anonimno nazvali i rekli gdje možemo naći posmrtne ostatke“, kaže ona. Mulić dodaje i da je u nekoliko navrata bila u direktnom kontaktu sa ljudima za koje je znala da imaju takve podatke, ali da ih oni nisu željeli otkriti.

Predstavnici INO-a kažu da je zadatak pronalaženja nestalih izuzetno težak, kako fizički, tako i psihički, naročiti u situacijama kada moraju nazvati neku majku kako bi joj saopštili da su pronašli ostatke njenog djeteta.

„To je strašno! To se ne može opisati. Neko ko to nije doživio ne može ni zamisliti takvu situaciju“, kaže Mulić. „Gledati majku kako stoji nad ostacima svoga djeteta i moli ljekare da joj dozvole da dodirne ili poljubi kosti – to je neopisivo.“

Ured INO-a u Mostaru je do sada ekshumirao i identificirao više od dvije hiljade nestalih lica. Trenutno se u mrtvačnici mostarskog groblja Sutina nalazi oko 120 posmrtnih ostataka osoba koje još uvek nisu identificirane.

Osim državnog Instituta za nestale osobe, u traganju za nestalima u BiH učestvuju i brojne  nevladine organizacija iz cijele zemlje. Međutim, saradnja između tih organizacija je  daleko od zadovoljavajuće, tvrdi Milan Mandić, predsjednik Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica iz Republike Srpske (RS).

„Nijedno udruženje iz Federacije me nikada nije pozvalo da učestvujem na sastanku na kojem se raspravljalo o problemima pronalaženja nestalih. Oni uvijek kažu da žele bolju saradnju sa udruženjima iz RS-a, ali kada zatražim da učine nešto konkretno, kažu mi da je još uvijek prerano za to“, tvrdi Mandić.

Mandić je u ratu izgubio 36 članova  porodice. On smatra da pronalaženje i identificiranje posmrtnih ostataka pomaže porodicama nestalih da steknu unutrašnji mir.

„Čak i 16 godina nakon rata, neke porodice još uvijek nisu u mogućnosti da dostojno sahrane svoje najmilije. Oni ne mogu posjećivati grobove, vršiti vjerske obrede, polagati  cvijeće i paliti svijeće. A to je važno za svaku porodicu“, kaže Mandić.

Jadranka Husković kaže da se neće smiriti sve dok ostaci njenog sina napokon ne budu pronađeni.

„Kada budem našla svog Feđu, moći ću posjetiti njegov grob, položiti cvijeće, porazgovarati s njim. Voljela bih da nađem makar jednu koščicu. To je sve što mi treba“, kaže ona.

Ajdin Kamber je obučeni novinar IWPR-a iz Sarajeva. U pisanju ovog izvještaja učestvovao je i Mirza Ajnadžić iz Sarajeva. Ovaj tekst je dio  projekta Priče iz tranzicije, koji podržava Vlada Kraljevine Holandije. Projekat realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost, SCCA/pro.ba, i Studentski eFM radio.


Also in this issue

Uprkos njegovom odbijanju da prizna optužnicu za ratne zločine, okončane su pravne formalnosti u vezi sa slanjem okrivljenog generala u Hag.
Političari i državna televizija koriste Mladićevo hapšenje kao dokaz da Srbija ide naprijed i želi se suočiti sa svojom prošlošću.
Šesnaest godina nakon završetka rata, skoro deset hiljada osoba još uvijek se smatraju nestalima.
Pre godinu dana, tužioci su predlagali da se ova suđenja spoje – ali eksperti tvrde da bi to sada bilo u najmanju ruku komplikovano.
Ministar unutrašnjih poslova poziva sve koji podržavaju optuženog generala da ne izlaze na ulice.
Hapšenje je slaba uteha ženi čiji su muž i sinovi bili među onima koji su ubijeni nakon pada ovog grada.