Hapšenje Mladića predstavlja prekretnicu za Srbiju

Političari i državna televizija koriste Mladićevo hapšenje kao dokaz da Srbija ide naprijed i želi se suočiti sa svojom prošlošću.
  • Serbian government building in Belgrade. (Photo: Flickr/watchsmart)

Piše: Merdijana Sadović iz Sarajeva (TU br. 694, 27. maj 2011.)

Kada je predsjednik Srbije Boris Tadić 26. maja trijumfalno objavio cijelom svijetu da je najtraženiji bjegunac sa liste Haškog tribunala, general Ratko Mladić, konačno uhapšen, bilo je jasno da je jedno poglavlje u historiji Srbije završeno i da je počelo novo doba.

Bivši komandant vojske bosanskih Srba je toga dana uhvaćen u selu Lazarevu, nakon 16 godina provedenih u bjekstvu.

Hvatanjem Mladića, srbijanske su vlasti dokazale dvije stvari: da mogu sve bjegunce izvesti pred lice pravde, te da su spremne ispuniti sve uslove kako bi se Srbija pridružila Evropskoj Uniji. Bilo kakav napredak na putu ka evropskim integracijama bio je uslovljen Mladićevim hapšenjem.

Čim je vijest o hapšenju obišla svijet, posmatrači iz Srbije i inostranstva počeli su špekulirati o mogućim posljedicama ovog događaja po Srbiju, a naročito proevropsku vladu predsjednika Tadića.

Niko i ne sumnja da će Beograd nastojati da maksimalno iskoristi ovaj potez i pokušati ubijediti EU da vrlo ozbiljno shvati Srbiju kao potencijalnog kandidata.

Već godinama je glavna prepreka na putu Srbije ka članstvu u Uniji bilo to što nije uhapsila sve preostale Haške bjegunce. Prije svega par godina, vladalo je uvjerenje da Srbija skriva trojicu optuženika: bivšeg predsjednika bosanskih Srba, Radovana Karadžića; potom generala Mladića; kao i nekadašnjeg lidera pobunjenih Srba u Hrvatskoj, Gorana Hadžića.

U julu 2008. Karadžić je uhapšen u Beogradu, a nakon toga i izručen Hagu, čime je Srbija u velikoj mjeri popravila svoj imidž u regionu, ali i šire. No, ispostavilo se da ovo hapšenje nije bilo dovoljno da Srbiji osigura utvrđivanje datuma za početak pregovora o pristupanju EU.

Sve od tada, Tadićeva vlada je pokušavala uvjeriti glavnog tužioca Haškog tribunala, Serža Bramerca (Serge Brammertz), da čini sve što je u njenoj moći da uhvati Hadžića i, prije svega, Mladića.

Bramerc nije bio nimalo impresioniran tim nastojanjima. On je posjetio Beograd 10. maja, kako bi ustanovio kako napreduje potraga za preostala dva bjegunca. Očekivalo se da će njegova ocjena značajno uticati na šanse Srbije da pristupi pregovorima o članstvu u Evropskoj uniji, pošto puna saradnja s Tribunalom predstavlja glavni preduslov budućeg napretka Srbije u tom pravcu.

U izvještaju koji je 6. juna trebao podnijeti Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, Bramerc je strategiju Srbije navodno opisao kao „potpuno neuspješnu“. Kako navodi B92, u ovom izvještaju on je rekao da je neophodno da srbijanska vlada preispita sve korake koje je do sada preduzela, da razmotri trenutnu strategiju i svoje metode, te da riješi sve postojeće probleme. U izvještaju se traži „nov, mnogo rigorozniji pristup potrazi za bjeguncima“.

Mladićevo hapšenje je dokazalo da je Bramerc bio u krivu – ili tako barem jednoglasno tvrde srbijanski zvaničnici. Svi oni izražavaju isti stav: da je kritika glavnog tužioca Haškog tribunala bila neosnovana, te da su vrata EU napokon otvorena.

Uspjeh srbijanskih vlasti u hvatanju Mladića nije prošao nezapaženo ni u EU. Evropski komesar za proširenje, Štefan File (Stefan Fule), kazao je da se radi o „historijskom potezu za Srbiju, kojim se uklanja velika prepreka na putu te zemlje ka članstvu u EU“.

„Ako me pitate da li je Srbija danas bliža EU-u nego što je bila juče – odgovor je da jeste, apsolutno“, kazao je on.

Međutim, File je upozorio i da ovo hapšenje ne znači i to da su sve prepreke uklonjene, jer Beograd još uvijek mora provesti niz reformi koje od njega zahtijeva EU, kako bi pregovori o članstvu mogli početi.

Iako trenutno uživa u valu pohvala koje stižu iz inostranstva, srbijanska vlada je itekako svjesna toga da na domaćoj sceni mora dobro paziti na svaki svoj potez. Mladić je u Srbiji bio veoma popularan, a nedavna istraživanja javnog mnjenja pokazuju da ga čak 40 posto stanovništva još uvijek smatra herojem.

Premda Karadžićevo hapšenje 2008. nije izazvalo nikakve nemire u Srbiji – jer je tada na ulice izašao relativno mali broj demonstranata – vlasti su ovoga puta odlučile da ništa ne prepušaju slučaju. Stoga su pojačane mjere sigurnosti u svim većim gradovima, a javna okupljanja su zabranjena. Do sada su zabilježeni samo manji incidenti, bez značajnijih posljedica.

Tajming hapšenja bio je povod brojnim špekulacijama. Tadić je negirao tvrdnje da je akcija u Lazarevu pažljivo isplanirana tako da se poklopi sa predstojećim Bramercovim govorom pred Vijećem sigurnosti UN-a. Odbacio je kao „gluposti“ tvrdnje da su vlasti sve vrijeme znale gdje je Mladić i da su samo čekale pravi trenutak da ga uhapse.

No, čak i oni koji odbacuju teorije zavjere moraju priznati da ovakav tajming itekako odgovara Tadićevoj prozapadnoj vladi.

Do narednih parlamentarnih izbora, zakazanih za mart 2012., ostalo je još dovoljno vremena, tako da će srbijansko rukovodstvo biti u prilici da iz ovog hapšenja izvuče maksimalnu dobit, ali i da ponovo dobije povjerenje i onih birača koji tim potezom nisu zadovoljni. Da bi ova strategija uspjela, Tadiću će biti neophodna snažna podrška EU, prije svega jasan signal da je članstvo Srbije u Uniji sasvim izvjesno.

Jedan od pozitivnih razvoja događaja je i to što su srbijanski mediji, koji su većinom pod vladinim uticajem, izgleda odlučili da ne ponove istu grešku koju su napravili prije tri godine, nakon Karadžićevog hapšenja. Posmatrači su tada medije kritizirali zbog potpunog ignoriranja zločina za koje je Karadžić optužen i fokusiranja na trivijalne stvari vezane za njegovo hapšenje – njegov drastično izmijenjen izgled i godine koje je proveo živeći pod lažnim imenom u Beogradu.

Ovoga puta, državna Radio televizija Srbije (RTS) napravila je odličan posao. Ne samo da je precizno i objektivno izvještavala o najnovijim zbivanjima, njihovim posljedicama po Srbiju, te reakcijama iz regiona i čitavog svijeta, već je i nastojala da svojoj publici predoči i malo jasniju sliku o zločinima za koje je Mladić optužen.

RTS je, naime, emitovao nekoliko dokumentaraca o zločinima koji su počinjeni u Srebrenici u julu 1995. i tokom opsade Sarajeva (1992-95.), a pušteni su i arhivski snimci koji Mladića prikazuju kao nepredvidljivog i arogantnog komandanta koji ne pokazuje nikakvo poštovanje prema trupama UN-a angažiranim u Bosni i Hercegovini, nikakvu empatiju prema civilima, i nema milosti prema neprijateljima.

Ovakav RTS je bio znatno drugačiji od one televizijske stanice koja je svojevremeno učestvovala u promoviranju režima pokojnog Slobodana Miloševića, za kojeg se vjeruje da je imao ključnu ulogu u svim sukobima na području bivše Jugoslavije.

Vjerovatno prema instrukcijama koje su stigle od same vlade, RTS je sada nastupio u potpuno drugačijoj ulozi, a dominatni ton je bio pomirujući. U nastojanju da Mladića liši oreola heroja, državna televizija Srbije konačno je počela govoriti istinu o onome što se dešavalo u sukobima na Balkanu.

To je vjerovatno i najbolji rezultat Mladićevog hapšenja kojem smo se mogli nadati.

Merdijana Sadović je urednica IWPR-ovog programa za MKSJ.


Also in this issue

Uprkos njegovom odbijanju da prizna optužnicu za ratne zločine, okončane su pravne formalnosti u vezi sa slanjem okrivljenog generala u Hag.
Političari i državna televizija koriste Mladićevo hapšenje kao dokaz da Srbija ide naprijed i želi se suočiti sa svojom prošlošću.
Šesnaest godina nakon završetka rata, skoro deset hiljada osoba još uvijek se smatraju nestalima.
Pre godinu dana, tužioci su predlagali da se ova suđenja spoje – ali eksperti tvrde da bi to sada bilo u najmanju ruku komplikovano.
Ministar unutrašnjih poslova poziva sve koji podržavaju optuženog generala da ne izlaze na ulice.
Hapšenje je slaba uteha ženi čiji su muž i sinovi bili među onima koji su ubijeni nakon pada ovog grada.